projekti
Vizualna kultura i novi mediji
Centar za vizualne studije pokrenuo je stručno istraživanje posvećeno odnosu digitalne tehnologije i kulture, odnosno odnosu novih komunikacijskih medija (Internet, mobitel, satelitska i digitalna televizija, itd.) i vizualnih umjetnosti. U istraživanje, koje je vodio Klaudio Štefančić, uključeni su različiti stručnjaci s područja povijesti umjetnosti, povijesti književnosti, semiotičari, sociolozi i medijski teoretičari. S obzirom na tradiciju medijske kulture i medijske umjetnosti, te uzimajući u obzir važnost koju nove digitalne tehnologije imaju u suvremenom hrvatskom društvu, vjerujemo kako je došlo vrijeme za svojevrsnu revalorizaciju događaja koji su se na novomedijskoj sceni odvijali u proteklih dvadesetak godina.
Istraživački radovi
Tomislav Medak
Dispozitiv komunikacijskog kapitalizma – Artikulirana društva, preartikulirana javnost, zakrivena politika (PDF: 771 kb)
Ivica Mitrović
Dizajniranje novih medija (PDF: 1,6 mb)
Katarina Peović Vuković
Novomedijski znak i njegova recepcija. Dva novomedijska šoka (PDF: 717 kb)
Ognjen Strpić
Tipkaj i šuti, ili: O jezicima Interneta (PDF: 490 kb)
Aleksandra Uzelac
Kultura u digitalnom prostoru – kulturni portali između informacije i komunikacije (PDF: 710 kb)
Saša Vojković
Naracija i egzibicionizam u starim i novim medijima (PDF: 1,3 mb)
Klaudio Štefančić
Doba prilagodbe: vizualna kultura i novi mediji
Čini se da nema boljeg okružja za proučavanje slika od onog medijskog. Svaka slika je u nekom mediju (slikarstvo, kiparstvo, film, fotografija, televizija itd.), a sve zajedno možemo ih u nekom obliku naći u novim medijima kao što su Internet ili World Wide Web. Vizualna kultura modernog društva i mediji stoga imaju zanimljivu povijest odnosa. Bilo da medije shvaćamo kao “materijalnu društvenu praksu” (R. Williams) [1], bilo da ih kao sveprisutne otkrivamo u kompjuterizaciji društva (L. Manovich) [2], nije ih moguće razumjeti bez slika. U oba slučaja, kako lijepo ističe W.J.T. Mitchell, slike su njihova “primarna moneta”. [3] Medij nije samo sredstvo pomoću kojeg izvršavamo neki radnju, nije samo alat ili društvena platforma, on je okoliš u kojem “žive slike ili persone, i utjelovljenja koja nam se obraćaju, a kojima se s druge strane mi možemo obraćati”. [4] Iz te perspektive i govor i pismo su samo još dvije vrste medija: jedan se utjelovljuje u akustičkim, a drugi u grafičkim slikama.
Premda se na dinamičnom polju suvremene humanistike svako malo poduzima kritika proučavanja medija u okviru kulturalnih, filmskih ili vizualnih studija, teško je ne zamijetiti sličnost koju slika - po svom mjestu u modernoj kulturi - ima s konceptom medija. I jednom i drugom fenomenu, naime, pripisuje se svojevrsna dvosmislenost, značenjska skliskost i ambivalentnost u odnosu na krajnje točke komunikacijskog kanala - pošiljatelja i primatelja poruke. Nadrastajući okvir povijesti umjetnosti, s jedne strane, i pretrpjevši marginalizaciju u okviru humanistike obilježene lingvističkim obratom, s druge strane, slika kao da je upravo u ideji medija pronašla svoje istinsko povijesno stanište. Negdje na tragu tog prepoznavanja W.J.T Mitchell je svoju medijsku teoriju zamislio kao meta-teoriju: svaka je teorija, naime, i medij, pa objektu proučavanja nije moguće pristupiti u potpunosti analitički, odozgora ili sa strane, sa distancom koja garantira potpunu preciznost uvida. Medije se može proučavati jedino iz sredine u kojoj objekti proučavanja prebivaju, a ta nam se sredina, taj okoliš najbolje pokazuje kroz slike.
Možda je distinkcija između sustava i okoliša, na koju se Mitchell poziva, referirajući se na Luhmannovu teoriju sustava, dobar okvir za interpretaciju ovog istraživanja posvećenog vizualnoj kulturi i novim medijima u Hrvatskoj, budući da se heterogenost materijala odbija podvrgnuti uobičajenim tematskim ili metodološkim generalizacijama. U tom smislu, možemo reći da se svakom objektu proučavanja prilazilo kao sustavu (dizajn, film, jezik itd.) koji nastanjuje određeni okoliš. Okoliš je moguće različito odrediti, no u ovom ga slučaju određuje prodor novih oblika komuniciranja, novih medijskih objekata (Internet, World Wide Web, kompjutor itd.) u društvo obilježeno tradicionalnim masovnim medijima (novine, radio, televizija). Mediji se mogu pojaviti i kao sustav i kao okoliš, odnosno moguće ih je proučavati - Mitchell bi rekao, moguće je im se obratiti - i kao sredstva za prijenos poruka (kao u slučaju istraživanja Ivice Mitrovića i Saše Vojković) i kao prostore u kojima nove medijske, odnosno kulturne forme uspijevaju (kao u slučaju istraživanja Katarine Peović Vuković. Aleksandre Uzelac, Tomislava Medaka i Ognjena Strpića).
Mediji su poput Pascalovog boga kojem je središte svugdje, a granice nigdje: prostor u kojem živimo i u kojem informacije i reprezentacije neprestano cirkuliraju. Mediji nam se pokazuju ili kao inkarnacija, kao lica i tijela selebritija, političara i moćnika, ili kao specifična lokacija u smislu mjesta izricanja, odnosno zamišljenog mjesta proizvodnje i distribucije informacija i reprezentacija. Tako promjene koje u svakodnevnu kulturu hrvatskog društva donosi Internet, Katarina Peović Vuković predstavlja slikama golog tijela poznate pjevačice Severine, dok Ognjen Strpić tradicionalni načina kontroliranja i normiranja jezika u uvjetima novih oblika komunikacije (Internet, Web 2.0) prepoznaje u pokušaju da se institucija “javnog priopćavanja” - povezana s masovnim medijima centralističke distribucije (radio, televizija, novine) - nekako fiksira (blogerski URL) u okolišu Mreže. Aleksandra Uzelac, pak, proučavala je kulturne web-portale, ustvrdivši da jedna od najvažnijih promjena koju u svijet kulturne proizvodnje unosi nova tehnologija leži u izjednačavanju važnosti između proizvodnje i distribucije kulturnih sadržaja (umrežavanje kulturnih radnika i institucija, dijeljenje zajedničkih resursa itd.). Tomislav Medak, s druge strane, nove oblike internetske komunikacije uzima kao simptom jednog šireg društvenog procesa kojeg obilježavaju višak javne participacije (komunikacije) i kriza političkog diskursa u okolišu neoliberalnog kapitalizma.
Najteže je odrediti granice medija. Nedvojbeno je da je medij nešto između jednog i drugog kraja komunikacije, neki prostor, neka putanja koja povezuje pisce i čitatelje, umjetnike i promatrače, aktiviste, prijatelje. Najuža definicija medij tumači kao sredstvo za rad, kao alat ili kao produžetak naših sposobnosti. Šira definicija medij vidi više kao društvenu praksu, kao sklop vještina, navika, kodova i konvencija. Negdje između ta dva pola smjestila su se ostala istraživanja. U najdužem tekstu ovog istraživačkog projekta, Ivica Mitrović ponudio je svojevrsnu povijest novih medija na području dizajna i dizajnerske edukacije u Hrvatskoj, dok je sve važniju ulogu novih medija u proizvodnji filmova, Saša Vojković iskoristila za analizu odnosa između priče i spektakla koji obilježava filmsku umjetnost od najranijih vremena.
Pored pojedinačnih istraživačkih rezultata, ovaj projekt je, međutim, rezultirao i nenadanim uvidima u sustav proizvodnje i distribucije znanja u Hrvatskoj, što se s obzirom na reorganizaciju suvremenih proizvodnih odnosa pod utjecajem novih tehnologija - pa time i odnosa u kulturi i znanosti - može, također, pripisati temi istraživanja. Ovo je istraživanje najprije bilo zamišljeno kao projekt koji bi, sukladno financijskim mogućnostima Centra, okupio mlade hrvatske znanstvenike koji su se u jednom trenutku svoga rada više ili manje kontinuirano bavili novim medijima. Proučavanje medija, a pogotovo novih medija, međutim, na tom području je nedovoljno institucionalizirano, pa je suradnike bilo teško pronaći i pozvatii na suradnju: mnogi od njih su, naime, bili već zauzeti obavezama prema matičnim institucijama ili drugim projektima. Tako smo se u Centru okrenuli hibridnoj varijanti koja je u istraživanje uključila i takozvane samostalne istraživače koji uglavnom djeluju u kulturnom sektoru, izvan visokoškolskih i znanstvenih institucija. Tok istraživanja, međutim, ni tada nije išao predviđenim putem. Od deset planiranih istraživanja, samo ih je šest privedeno kraju; od šest završenih četiri pripadaju istraživačima koji dolaze iz visokoškolskog ili znanstvenog sektora. Svi istraživači koji dolaze iz kulturnog sektora, naime, rade barem još jedan posao s punim radnim vremenom, pa je u sveopćoj prekarizaciji kulturnog i znanstvenog rada bilo očito teško pronaći dodatno vrijeme i dodatnu snagu za ovaj projekt.
Ostavimo li po strani razlikovanje između teorijskog i znanstvenog znanja, ova je pojava suprotna europskim, pa i svjetskim standardima. Kako pišu Geert Lovink i Ned Rossiter, upravo je proučavanje medija obilježeno samostalnim istraživačima (lone researcher), angažiranih od strane različitih obrazovnih, znanstvenih i kulturnih institucija. [5] Znači li ovo odstupanje od europskog prosjeka da su postojeće visokoškolske i znanstvene institucije u Hrvtatskoj u stanju proizvesti dovoljnu količinu znanja o medijima ili je medijska kultura u Hrvatskoj toliko skromna da potrebe za neovisnim istraživačkim projektima u osnovi nema? Ili se na području obrazovanja i znanosti u Hrvatskoj još nije dogodilo ono što se krajem 90-ih počelo događati s (nacionalnom) kulturom, kada se ona raslojila na institucionalnu i neovisnu, na tradicionalnu i suvremenu, na narodnu i urbanu? Ako je uzrok kulturnog raslojavanja s kraja 90-ih ležao na području ideologije, odnosno na području sukoba između koncepta zatvorene nacionalne kulture, s jedne strane, i koncepta otvorene, umrežene i globalne kulture, s druge strane, koji bi, ako ne ekonomski, odnosno politički razlozi, mogli pokrenuti raslojavanje na području proizvodnje znanja i što u tom slučaju možemo očekivati?
Kako god, nemoguće je ne primijetiti sve veću ulogu koju medijacija (posredovanje) ima u suvremenoj kulturi. Bilo da ističemo materijalnu prirodu medija (knjiga, slika, Internet, mobitel itd.), bilo da insistiramo na svijesti o društvenoj sveukupnosti komunikacije (zakoni, navike, protokoli, kodovi itd.), bilo da naglašavamo subjektivni, odnosno intersubjektivni aspekt svake medijacije čije nejasne granice predstavlja ideja uronjenosti u kulturu slike - uvijek na neki način potvrđujemo važnost medijske teorije za suvremenu humanistiku. Njezina se “bezdomnost”, interdisciplinarni karakter njezinog razvoja u okviru filmskih, kulturalnih ili vizualnih studija, u nekom se flashback-u već sutra mogu pokazati ključnima. Čini se da je na krilima novih medija sve smislenije govoriti o novom, medijskom obratu koji će nakon jezičnog obrata s početka 20. stoljeća promijeniti lice društvenih i humanističkih znanosti. U tom obratu slikama će pripasti važno mjesto.
[1] Raymond Williams, Marxism and Literature, New York Oxford University Press, 1977, str. 158-164
[2] Lev Manovich, The Language of the New Media, MIT Press, 2001.
[3] W.J.T Mitchell, Obraćanje medijima, str.179; Tvrđa, 1-2/2007, Osijek, HDP
[4] W.J.T Mitchell, Obraćanje medijima, str.174; Tvrđa, 1-2/2007, Osijek, HDP
[5] http://nedrossiter.org/?p=242