Skupovi: Suvremeni film i njegove teorije: od narativnosti događaja do vizualizacije života
Leonida Kovač
Od renesense nadalje: čitajući Sebalda i Farockija
Izlaganjem koje se bavi slijepim točkama u međuprostoru vidljivosti i čina viđenja, odnosno situacijama u kojima ono što je vidljivo ostaje neviđeno, neprepoznato, ponudit ću paralelno čitanje filma Haruna Farockija Bilder der Welt und Inschrift des Krieges (Slike svijeta i upisivanje rata) iz 1988. godine i poeme Prema prirodi W.G. Sebalda objavljene te iste godine, kao i njegovog eseja iz 1997. naslovljenog Luftkrieg und Literatur (Zračni rat i književnost). Ono što povezuje Sebalda, iznimnog književnika, znanstvenika i utemeljitelja Britanskog centra za književno prevođenje, s Farockijem, vizualnim antropologom i jednim od najvažnijih suvremenih sineasta, nije samo zajednička im tema zračnog rata već i činjenica da su obojica rođena u nacističkoj Njemačkoj 1944. u vrijeme kada je Treći Reich konačno propadao uslijed savezničkih tepih bombardiranja, odnosno “plamenih oluja”. Oba umjetnika bila su zaokupljena njemačkom šutnjom nakon Drugog svjetskog rata, te zaboravom koji su poimali duboko ukorijenjenim u strukturalnom nasilju koje se najčešće ne percipira stoga što biva naturalizirano kroz niz kulturnih praksi među kojima su, bez imalo sumnje, i vizualne umjetnosti. U svojim umjetničkim istraživanjima Farocki i Sebald usredotočili su se na rascjep između “povijesne istine” i “materijalne istine”, odnosno, Derridinim riječima na “istinu o istini”, ili točnije, na modalitete konstrukcije memorije.