Skupovi: Suvremeni film i njegove teorije: od narativnosti događaja do vizualizacije života
Višnja Vukašinović
Slika s tajnom – logika filmske slike u Kući na pijesku Ivana Martinca
U svom jedinom dugometražnom filmu Kuća na pijesku (1985) Ivan Martinac vizionarski tretira filmsku sliku postavljajući kao njezino ishodište odnos čovjeka i kamere u svakom pojedinom kadru. Radikalnost oblikovanja ovog odnosa manifestira se u načinu na koji je snimljen dvoetažni stan u kojem živi glavni lik Josip Križanić, a u kojem se odvija osamdeset posto radnje. Svi kadrovi u stanu snimljeni su korištenjem samo dviju pozicija kamere – jedne u prizemlju, a druge (u osovini prve) na katu. Pritom redatelj koristi zumiranje i panoramiranje kako bi strukturirao prostor, a kadar obično počinje prije nego što se u njemu pojavi Josip i nastavlja se nakon što on iz njega izađe. Ovaj način oblikovanja filmskog prostora preobražava kameru u filmski lik pretvarajući je u nekog tko dočekuje i ispraća Josipa, odnosno jedinog svjedoka njegove usamljene egzistencije. Ona je ta koja strukturira bezličnost svakodnevnog te svojim kretanjem pokušava proniknuti u istinu iza Josipovih banalnih gesta poput one paljenja i gašenja svjetla. Kamera njegovu svakodnevicu pretvara u ono što Gilles Deleuze naziva čistom optičko-zvučnom slikom unutar koje stvari proviruju same za sebe u svojem višku užasa ili ljepote. Martinčev pristup počiva na pretpostavci kako se u kadru ne treba ništa dogoditi već nam se treba omogućiti da uz pomoć medijacije filmskom slikom stvarnost istovremeno doživimo kao nešto vidljivo i nešto čitljivo. Radikalno produljujući trajanje kadra, filmsku sliku autor pretvara u zagonetku čijim se dešifriranjem omogućuje pojavljivanje same stvarnosti konačno oslobođene svih izlagačkih i značenjskih klišeja.