Skupovi: Suvremeni film i njegove teorije: od narativnosti događaja do vizualizacije života
Dina Pokrajac
Dijalozi Duras/Godard: poznavao sam je dvije ili tri godine
Ovo izlaganje bavit će se dijalozima između Marguerite Duras i Jean-Luca Godarda koji predstavljaju polazišnu točku i koristan putokaz za suštinsko preispitivanje odnosa pisane riječi i slike. Tri dijaloga između Marguerite Duras i Jean-Luca Godarda tvore razgovor započet 1979. Prvi dijalog, povodom snimanja Godardova filma Spašavaj tko može (život), nastavljen 1980. godine; drugi dijalog, u vezi filmskog projekta o incestu koji završava 1987. godine; treći dijalog za televizijsku emisiju “Océaniques”. Duras i Godard autori su čije se umjetnosti neprestano i istovremeno privlače i odbijaju (Cyril Béghin, 2014.), a zajedničko im je unakrsno propitivanje riječi i slika. Godard je u jednom intervjuu iz 1997. godine izjavio da je Duras poznavao “dvije ili tri godine” što je aluzija na naslov njegova filma Dvije ili tri stvari koje znam o njoj. On je jedini filmaš koji se s njom upušta u “igru kamiona”. Godard i Duras sastaju se nekoliko godina i raspravljaju o temama koje ih preokupiraju: radikalnoj razdvojenosti slike i zvuka, prikazivanju onoga što se smatra nemogućim prikazati (npr. koncentracijski logori i incest), ali i o djetinjstvu i televiziji. Oboje preziru degradirani govor reklama i kinematografsku riječ oprečnu od istinske riječi. Oboje uklanjaju glumce kao posrednike između sebe i gledatelja. Oboje kombiniraju zanesenu poetičnost sa suzdržanom ironijom. Međutim, on želi stvoriti ultimativni film slika, a ona prožima slike tekstom. On je nepovjerljiv prema tekstu a ona smatra kako “slika nikada neće zamijeniti ‘neodređeno bujanje riječi’”. Oboje vjeruju u zlo, no ona vjeruje i u ljubav. Njihovi neposredni susreti pretvaraju se u male konceptualne teatralizacije u kojima se od početka do kraja provlači tema neuspjeha filmske umjetnosti čije su moći tijekom povijesti često ostale neshvaćene, neiskorištene i zaboravljene.