Skupovi: Suvremeni film i njegove teorije: od narativnosti događaja do vizualizacije života
Krešimir Purgar
U pustinji slika – druga strana simulakruma
Danas već uzimamo zdravo za gotovo Žižekovu tezu izrečenu u knjizi Welcome to the Desert of the Real (2002) da je rušenje Twin Towersa značilo ostvarenje popularne fantazije koju je holivudska filmska industrija u filmovima katastrofe nudila kao tipičan postmoderni žanr. Ovaj Žižekov cinizam ne smatram ni najmanje problematičnim. Problem je što je on baziran na krivim premisama. Naime, Žižek kaže da je ono što se dogodilo 11. rujna odjednom ušlo u našu stvarnost kao fantazmatski ekranski privid, ali ne na taj način da je stvarnost poremetila sliku koju imamo o stvarnosti nego da je sama slika prodrla u stvarnost i uzdrmala naš pojam o njoj (p. 16). Dakle, temeljna procedura stvaranja i razaranja pojma o stvarnosti odvija se, prema Žižeku, preko slika. S ovom tezom bismo se mogli složiti da Žižek nekoliko stranica dalje ne daje i opis onoga što smatra potencijalnim učincima slika: “This is what the compelling image of the collapse of the WTC was: an image, a semblance, an 'effect', which, at the same time, delivered 'the thing itself'. This 'effect of the Real' is not the same as what Roland Barthes, way back in the 1960s, called l'effet du réel: it is, rather, its exact opposite: l'effet d'irréel.” (p. 19). Ne dovodeći u pitanje opće mjesto lakanovske teorije da je Realno u suprotnosti s realitetom, nikako se ne možemo složiti s tvrdnjom da slika može istodobno proizvesti učinak i stvarnog i nestvarnog. Razumijevanje funkcije slike može se dogoditi ili na razini idola/inkarnacije ili na razini simbola/reprezentacije. Promatrač ne može razumjeti značenje slike ako nije unaprijed zauzeo specifičnu poziciju prema samom konceptu slike. U teoriji slike, dakle u tehničkom smislu, za razliku od psihoanalitičke teorije, ne postoji neko područje prijelaza između tumačenja slike kao simulakruma i kao reprezentacije. Naime, to zamišljeno tranzicijsko područje, ukoliko postoji, nije vezano uz sliku nego uz ideologiju i različite disciplinarne prakse tumačenja slika. Mi možemo živjeti ili u pustinji Realnog ili u pustinji slika – ne oboje ili barem ne oboje istodobno. U izlaganju ću iznijeti tezu da je, ontološki gledano, nemoguće zamijeniti slike sa stvarnošću pri čemu ću se poslužiti primjerima iz zadnjega Godardovog filma Adieu au langage (2014) i Malickovog Knight of Cups (2015).