Povratak na “zeleno mjesto”: Moćne junakinje i (eko)feminističko sestrinstvo u post-apokaliptičnom svijetu

U kulturi u kojoj vizualnost ima istaknuto mjesto, štoviše nadmoćnu poziciju, filmska industrija je diseminator društveno relevantnih poruka, ideja, vrijednosti i slika (Zeman i Geiger Zeman, 2012). Posljednjih desetljeća nekoliko je filmova zadobilo poseban status u analizama teoretičara/ki iz područja društvenih i humanističkih znanosti, koje su ukazale na višestruku, kompleksnu međupovezanost konkretnih filmskih ostvarenja i društva. Cubitt (2005) je s pravom istaknuo kako usprkos “postmodernom truizmu nitko više ne vjeruje u velike narative”; okolišne teme figuriraju kao “ujedinjujući politički diskurs” na početku novog tisućljeća – okolišna je tematika snažno prožela popularnu kulturu (Zeman i Geiger Zeman, 2012), što je posebno evidentno u žanru znanstvene fantastike. Pritom celuloidne distopije i utopije funkcioniraju kao svojevrsni “mitovi budućnosti” (Podeschi, 2002), no znanstvena se fantastika, kao filmski žanr, pokazuje posebno plodnim područjem za feminističke analize i rasprave. Analize tog žanra su u jeku drugog feminističkog vala ukazivale na nevidljivost žena i/ili njihovu dehumaniziranu i seksualiziranu ulogu/poziciju u znanstvenoj fantastici, da bi se nakon toga prepoznao potencijal za kreiranje junakinja koje utjelovljuju otpor zadanim patrijarhalnim ulogama, očekivanjima i odnosima moći (Holy, 2010). Recentna junakinja “post-apokaliptičkog žanra” i (relativno) nova feministička ikona je Imperatorica Furioza iz posljednjeg nastavka kultnog filmskog serijala Mad Max australskog redatelja Georga Millera. Riječ je o kompleksnom filmskom ostvarenju koje ne propituje samo totalitarnu distopiju nastalu na ruševinama svijeta kakvog smo poznavali nego artikulirano progovara o muškoj supremaciji, ženskoj subordinaciji, rodnim i klasnim asimetrijama, ali i neugasivim emancipacijskim potencijalima otpora spram dehumanizirajućeg i (auto)destruktivnog sustava.