Slika i koncept prostornog obrata Ontologija slikovne heterotopije

Kao što se pokazalo u nizu novijih spoznajnih pristupa u društvenim i humanističkim znanostima usmjerenima na kritiku univerzalizma modernosti, od kojih se nakon poststrukturalističkih dekonstrukcija ističu još feministički pristupi drugog vala te postkolonijalni, njihovi su koncepti razotkrivali poziciju istine smještene unutar drugih kontekstualnih mjesta, situacija i događaja. Pokazujući kako konteksti nisu neutralni niti prostori prazni, mnogi su “taktički” projekti analizirali lokacije tvrdnji o objektivnosti znanosti koja generalizira jedan način gledanja a zanemaruje drugi. Istraživanja situiranosti znanja, kulturnih hijerarhija te kulturalnih hegemonija, dominacije moći nad prostorom, kontrole načina reprezentacije povijesti ili općenito oblika simboličke prakse, razvijala su i dokazivala teze o društveno-prostornoj konstrukciji teorije i prakse znanja te njihova simboličkog transfera. U epistemološkim okvirima šireg kulturalnog obrata ističe se koncept prostornog obrata (spatial turn) koji odbacuje linearni narativ “prave Istine“ i njezin vertikalni vrijednosni poretka. S njim se uvodi načelo mapiranja u svu horizontalnu nepreglednost, nesumjerljivost i mnogostrukost što je karakteristična za realni svijet i njegovu proizvodnju odnosa i veza, diskursa i narativa, dispozitiva i identiteta. Sa stajališta ovoga spoznajnog pristupa izgleda da upravo slika ispunjava svoje “prirodno pravo” na identitet partikularne različitosti, odnosno status heterotopijske drugosti, jer ona ujedno i odražava i oblikuje bivanje u svijetu.