Fragmentirana slika, nepostojan gledatelj Dva primjera “dronovske” i “smartphone” vizualizacije

Pitanje koje otvaram dvostruke je prirode, te se može ovako oblikovati: možemo li, unutar vizualnih studija, proučavati odnos gledatelja i pripadajuće mu slike kao odnos onoga koji spremno interpretira i onoga što biva interpretirano? Budući da predlažem negativan odgovor na postavljeno pitanje, ono koje slijedi iz toga formuliram ovako: može li se, i na koji način, uspostaviti metodološki i teorijski okvir za proučavanje tradicionalnih „spektatorskih“ praksi kao emancipirajuće djelatnosti ako odbacimo klasičnu klasifikaciju gledanja kao čina tumačenja (u optimističnoj inačici), ili kao pasivnog potpadanja pod ideološke učinke onoga što je u tu sliku upisano (u tehnopesimističnoj)? Posljednjih tridesetak godina na djelu je snažna produkcija akademskih rasprava na temu sveprotežnosti digitalne slike, te njezine totalitarizirajuće prirode. Nasuprot tome, ovo izlaganje analizira suvremene (novo)medijske prakse kao one koje fragmentiraju ne samo sliku/kôd, već i recipijenta te informacije. Anakronim proučavanjem (Moxey) raznorodnih slikovnih instanci (Mit o Meduzi, Harun Farocki, recentni dokumentarizam pametnim telefonom te snimke bespilotnih letjelica), izlaganje će predložiti fragmentarnost slike (automatska slika, slika s greškom, nečitka slika, slika bez objašnjenja, diskontinuitetna slika...) i spektatora (anonimni gledatelj, anonimni/heterogeni autor, komentator digitalne sfere...) kao novi metodološki i teorijski okvir za uspostavu emancipiranijeg sudionika novomedijske sfere proizvodnje znakova. Drugim riječima, predlaže se izmjena tehnofilske dijalektike centralizirane (tradicionalni mediji) i decentralizirane (novi mediji) proizvodnje slika u korist totalitarne (homogeni medij) i fragmentarne (heterogena proizvodnja) logike. Nastavno tomu, izlaganje oblikuje tezu kako gledanje može imati svoj produktivni, emancipacijski, proizvodni potencijal upravo kad se suoči s fragmentarnim novomedijskim praksama vizualiziranja (nadzorne kamere, slike bez objašnjenja, nedovršene snimke...) koje su tradicionalno odbacivane kao epistemološki bezvrijedne.