Između prizora i predodžbe Nestajanje slike od Tiziana do Gerharda Richtera

Godinu dana nakon nastupa u Njemačkom paviljonu na 36. izdanju Venecijanskoga bienala 1972. godine, Gerhard Richter naslikao je niz od pet slika koja nose naziv Verkündigung nach Titian (Navještenje prema Tizianu), a kojima je predložak bila reprodukcija Tizianove Annuciazione (oko 1535.) iz Nadbratovštine (Scuola) di San Rocco koju je Richter ponio na razglednici iz Venecije. To nije prva slika prema starom majstoru u njegovu opusu – ne samo tijekom studija na Umjetničkoj akademiji u Düsseldorfu – nego i poslije toga, ali je prvi nīz. Osim toga, ne oslanja se na crno-bijele reprodukcije skupljene u Atlasu kao do tada, nego prihvaća boju u slikarskom dijalogu sa starim majstorom. Richter pretvara Navještenjā prema Tizianu u vremenski laboratorij slikarstva poslije, nakon Tiziana (njem. nach Tizian), u refleksiju o slikarstvu na početku sedamdesetih godina XX. stoljeća. Postupak postupnog zamagljivanja prizora – kojim se koristi i prije, ali je posebno naglašen kao dramatski put u nizu Navještenjā, jer vodi do razlaganja prizora – umjetnik u razgovoru s Rolfom Schönom (1972.) objašnjava: “Ne mogu svjedočiti o stvarnosti jasnije nego što je moj odnos prema stvarnosti; a na to pak ima utjecaja nepreciznost, prolaznost, nesigurnost, nedovršenost, bilo što. Ali to ne objašnjava slike. U najboljem slučaju objašnjava što je dovelo do njihova slikanja”. Naznačeno Richterovo ograničenje kako postupak zamagljvanja nije ključ za razumijevanje daje dozvolu da se Navještenjima prema Tizianu pristupi drugačije.