Slika i njezin predmet

U tematskom okviru simpozija ponuđena je i tema “Ima li slikarstvo još svoj predmet u doba vizualizacije života?”. Uporaba singulara namjesto plurala imenice predmet navodi nas na pomisao da je prikazbeni kontekst u slikarstvu moguće razumjeti dvojako. Rabimo li množinu, taj nam se kontekst nadaje kao slikarstvu izvanjski, budući da mnoštvenošću svojih predmeta premašuje pojedinačno slikarsko djelo onako kako već preobilna stvarnost premašuje malenu, izdvojenu stvarnost površine slike. Uporaba jednine, međutim, ukazuje na mogućnost da predmet slikarstva shvatimo kao nešto što je slikarskom djelu pripadajuće. Dakle, predmet kao pojava koja (svojom slici imanentnom pripadnošću) uvjetuje mogućnost odnošenja slike spram sveg onog što je u vidu vizualizacije života okružuje. Tako shvaćen predmet slikarstva rasvijetlio bi slikarsko djelo u njegovoj navlastitoj osebujnosti, koja bi bila neovisnom o predmetima što ih kao takva kontekstualizira. Pretpostavka neovisnosti slikarskog djela ne smjera doktrinarnoj, formalističkoj kanonizaciji slikarstva kakvu je svojedobno poduzeo Clement Greenberg. Ta pretpostavka smjera bistrenju samog pojma u svrhu njegove valjane uporabe u predloženom kontekstu. Tek ukoliko znamo što je pojmom slikarstva određeno, možemo razmatrati načine na koje se slikarstvo odnosi spram stvarnosti. Slikarstvo, naime, možemo sagledavati u dvije inačice njegova identiteta: slikarstvo kao zbir sviju naslikanih slika i slikarstvo kao izvjesno stanje. Ovim izlaganjem željeli bismo predstaviti temeljne pretpostavke slikarske ontologije i na konkretnom slikarskom primjeru ukazati na specifično stanje slikarstva. Za demonstraciju smo odabrali tri rana crteža Marijana Jevšovara, koja će biti podvrgnuta strukturalnoj analizi. Svojom likovnom jednostavnošću i tematskom raznovrsnošću podesan su primjer razlikovanja dvije razine pojma predmetnosti u slikarstvu. Kao teorijski oslonac u izlaganju poslužit će nam odabrana promišljanja Gottfrieda Boehma i Richarda Wollheima.