Između apstrakcije i realizma Nepredmetnost slike i punctum fotografije

Apstraktna slika može, uključivanjem metaforičnosti kao bitnog kriterija, postati nositeljem znaka stvarnog, organskog i realnog, a i fotografija se u svojem reprezentacijskom i figurativnom određenju može pretvoriti u apstrakciju. To je moguće zato što fotografije postoje kao metafore (u smislu u kojemu za Gottfrieda Boehma metafora jest pretpostavka prepoznavanja tzv. ikoničke razlike); primjerice, kao ambivalentnog tumačenja trenutka (Bernd Stiegler), ali i stoga što stvarni doživljaj osobnog, duboko emotivno proživljenog iskustva gubitka može čovjeka dovesti do bolnog sudara, nakon čega se promatranje fotografije pretvara u memoriju i mišljenje. Proizlazi punctum (fotografije) kao metafora i kao apstrakcija, ali i apstraktna slika kao punctum, jer postaje nositeljem formalnih odnosa kao nositelja identične emocije, uživljene u apstrakciju.

Pozivanjem na Huberta Damischa prepoznat ćemo apstrakciju kao sadržanu u samome mehanizmu funkcioniranja fotografije kao medija (u našem slučaju mimetičkoga sadržaja) s jedne strane, a s druge strane uočit ćemo nakupine i izljeve, uslojenosti i neprozirnosti slika Tanje Škrgatić kao asocijacije na Barthesov pokušaj definiranja punctuma dok je gledao fotografiju majke. Moj otac (na fotografiji koju uspoređujem s apstraktnim slikama Tanje Škrgatić) postoji kao uživljenost emocije bolnog gubitka i u apstrakciji slike i u punctumu fotografije iz 90-ih godina – u nemogućnosti nijekanja da je neki objekt doista postojao. Iz takvog čitanja proizaći će definiranje punctuma i kao metafore i kao apstrakcije. Prvo, riječ je o metafori jer se radi o emociji, iznenada doživljenoj i pohranjenoj u spremište sjećanja, vrsti osobnog prepoznavanja na razini barthesovskog “udarca”, jer je u pitanju “neposrednost”. I drugo, u duhu tumačenja Wilhelma Worringera s početka dvadesetog stoljeća kao istodobne težnje k apstrakciji i uživljavanju, slike Tanje Škrgatić vidim kao traženje mrlja, iscurenih, nakupljenih, uslojenih i oprostorenih u sebi, u već poznatome, čime postaju metaforama, a ja ih upisujem u apstraktnu sliku i tako joj tumačim smisao.