Hiperrealno – iskustvo kraja poslije stvarnosti

U ovome izlagamnju autor će istražiti dosege i ispreplitanja triju pojmova koje možemo smatrati utemeljenjem pojma hiperrealnosti. Simulacija, simulakrum i spektakl čine trijadu suvremene kritike društva i kulture u doba slike, doba slike svijeta napose. Sve što se stvarno proživljavalo udaljilo se u predmet potrošnje, a kako vremena istinski više nema, potrošnja je sama svedena na zabilježbu (re-ciklažu) stvarnosti kao ekstaze iskustva, oblikovanja života kao jednog od ponuđenih stilova realiziranja vlastitog kraja. Dakle, oblikovanja kao estetiziranja u kojem potrošnja postaje estetskim iskustvom u kojem je predodžba umjetnosti samo jedan oblik anesteziranja (ne)postojanja. Doba slike svijeta znači jedno specifično oblikovanje. No, osim ovog već općeg mjesta koje je opisao Heidegger u istoimenom eseju, a s iskustvom totalne mobilizacije digitalne tehnologije kao glavnog kreatora sadržaja života, prisiljeni smo pitati o dobu koje dolazi. Post-digitalna stvarnost upravo je doba u kojem stvarno više nema odlike temelja, već se ono pokazuje kao proizvod, predmet estetskog iskustva u vremenu nestvarnosti. Odatle nam odzvanja Baudrillardova teza o totalnoj umjetnosti; ona je posvuda, naime, jer je upravo izvještačenost u srcu stvarnosti.