Tehno-imaginacija i videoutopija protiv smrti slike

“Živimo u paklu”, rekao je Pasolini u intervjuu snimljenom nekoliko sati prije njegove smrti. Možemo ovo shvatiti u flusserovskom smislu da se svijet i život u njemu pretvaraju u pakao čim značenja simbola koji nas okružuju postaju neprozirna, a simboli ne znače ništa drugo do “samo sebe”. U totalitarnom masovnom društvu u kojem se stalno brblja komunikacija prerasta u svoju suprotnost i umjesto da nas povezuje s drugima vodi osamljivanju i besmislu. Vilém Flusser je vjerovao kako je ovu posthistorijsku krizu moguće prevladati jedino ako promijenimo našu komunikacijsku strukturu. S onu stranu tehnokratskog totalitarizma depolitizirane potrošnje, moguće je pomoću tehno-imaginacije nazrijeti uspostavljanje demokracije u jednom novom smislu te riječi. Flusser tehno-imaginaciju definira kao “sposobnost da se od pojmova rade slike i da se potom takve slike dešifriraju kao simboli pojmova. Tu novu sposobnost imali su na umu studenti tijekom svibnja 1968. godine kada su govorili o l'imagination au pouvoir, a ako slučajno nisu na nju mislili, trebali su”. Odupiranje sinkronizaciji supermarketa i kina u masovnoj kulturi Flusser maglovito nazire u tzv. elitnim komunikacijama, međutim, nameće se pitanje kako ukloniti kobnu pregradu koja elitnu kulturu odvaja od masovne kulture i stvoriti novu dijalošku formu? Današnja komunikacijska struktura nudi neslućene mogućnosti za stvaranje novih ljudskih veza, novih ljudi i novog društva ali njihovi potencijali ostaju utopijski. Film pak, ta “pomalo drevna umjetnost nalazi se na razmeđu između fotografije i videa, stalno okružen novim silama koje ga neprestano preobražavaju” kaže Raymond Bellour koji nadu vidi u videoutopiji - videoumjetnosti kao tragu utopije umjetnosti u specifičnom obliku kraja umjetnosti kao utopije.

Ovaj rad bavit će se problematičnim odnosom filma i videoumjetnosti koje pritišće logika profita. Filmski se autori otvaraju prema novim načinima uporabe slika, a što gledateljima omogućava kritički pogled na njihovu proizvodnju, kolanje ili korištenje. Film, odnosno video, postali su najzastupljenije discipline suvremene umjetnosti, te nastaju djela koja spajaju izražajne mogućnosti umjetničkog filma, filmskog eseja i otvorenosti k eksperimentu. Međutim, postavlja se pitanje na koji način i u kojoj mjeri ova djela nude nove mogućnosti reprezentacije i mijenjaju značenja svijeta u kojem živimo, proširuju naša osjetila, te transformiraju simboličke odnose? Ili, flusserovski rečeno: “kako da posredstvom tih kodova stvaramo i prenosimo sasvim drugačije uobličene informacije, te na taj način damo životu novi smisao?” Ako je društveno integrirana umjetnost stvar prošlosti, što nam tek donosi jedna “gotovo umjetnost” (Mallarmé), jedan postmoderizam otpora?