Događaj kao znak Tehnogeneza “slike” i hiperrealizam “svijeta”

Izlaganje će nastojati objasniti kako se i zašto u doba tehnogeneze “slike” kao hiperrealizma “svijeta” odvija proces apsolutne vizualizacije života. Pritom se analiza usmjerava na putu

(1) ontologije znaka kao nadomjestka smisla u semiotici/semiologiji, fenomenologiji, pragmatizmu i dekonstrukciji;

(2) k događaju kao postajanju ili bivanju (Werden, devenir) transformacijom stanja unutar kojih se slika kinetički i korporalno preobražava u konstrukciju zbilje u znanosti o slici (Bildwissenschaft) i u digitalnoj estetici vizualiziranja.

Znak se svodi na komunikaciju, a događaj na informaciju. Svoditi nešto na nešto drugo u suvremenoj se teoriji znanosti naziva redukcionizmom. Pritom valja imati na umu da postoje svodljiva i nesvodljiva područja bitka na koje se mogu primijeniti kategorije redukcije. Ono što je načelno nesvodljivo svodi se u krajnjoj instanciji na sebe samoga, poput života koji se ne može iscrpiti tako da mu biologija određuje gdje počinje i gdje završava njegova životnost u singularnosti vrste i njezinih mutacija. Polazeći od kibernetičkih načela upravljanja svjetovima na osnovu povratne sprege (feedback) sustava i okoline odvija se proces prevođenja znaka u signal kao poruku. Znak uvijek pretpostavlja postojanje nekog “Velikog Drugoga” u formi referencije na kojeg se odnosi. Događaj, pak, označava nastanak (emergenciju) slučaja (kontingencije) koji se ne može objasniti prvim uzrocima i posljednjim svrhama. U oba slučaja, znaka kao komunikacije i događaja kao informacije, što ujedno znači da događaj ima skriveni primat u jednome ne-ontologijskome smislu, baš onako kako je to formulirao rani Derrida u Gramatologiji da pismo prethodi govoru, posrijedi je pitanje o slici kao pitanje o metafizičkome okviru shvaćanja bitka i vremena. Ali ne više iz apriorne forme jezika, nego iz slikovne apercepcije zbilje. Tehnosfera kao estetski kod komunikacije utoliko se više ne “pojavljuje” i ne “prikazuje-predstavlja”. Umjesto privida tzv. realiteta susrećemo se s pitanjem vladavine simulakruma kao događaja koji istodobno postaje znak za sintezu onoga što je tijekom povijesti metafizike bilo nužno razdvojeno: bitka i mišljenja. “Slika” u doba tehnosfere radikalno nadilazi ovu razliku time što konstruira iz vlastita “programa i vizije” nadolazeću neposrednost odnosa između stvari i objekata.