Nedogled: estetsko kao antitetičko

Svaka rasprava o vizualnom realizmu – pa a fortiori i o hiperrealizmu – pretpostavlja konstitutivno sintaktičku organizaciju značenja: čitanje slike. Na takvu heurističku perspektivu upućuju već i pojmovi reprezentacija i predmet, a njezini hermeneutički problemi naročito dolaze do izražaja privilegiranjem pitanja tehnologije. Budući da se postulira predočena ili vizualno posredovana zbilja, na taj se način unaprijed iz razmatranja isključuje upravo ono što bi imalo biti razmotreno: ontološka neovisnost ispostavlja se funkcijom konceptualnih modela, perceptivnih shema, značenjskih praksi i svakovrsnih vjerovanja. Reduktivno shvaćanje vizualnog doživljaja – koje karakterizira sve dominantne pristupe temi, bez obzira na razmimoilaženja u pojedinostima analize ili disciplinarnoj usmjerenosti – kao kvantitativno, ali ne i kvalitativno, specifičnog modaliteta recepcije načelno diskurzivno dostupnog značenja nužno onemogućuje sagledavanje političkih implikacija koje se, navodno, želi razumjeti. Stoga u Rancièreovoj koncepciji jedino aksiomatska nemogućnost svođenja djela na tetičko – kao nesvodljiva razlika između estetskog, s jedne, te etičkog i mimetičkog režima s druge strane – omogućuje politički potencijal umjetnosti. Da bi se uopće mogao iskazati bilo kakav kritički – dakle, ne-dogmatski – stav, očigledno je nužna autonomija oblikovanja iskaza, iz čega pak izravno slijedi kako se stvarni ideološki sadržaj ostvaruje isključivo u odnosu djela spram medija u kojem je nastalo, što će reći u procesu angažiranja spoznajnih sposobnosti promatrača.