Edita Schubert i brisanje slike

Bavit ću se tematikom brisanja slike kod Edite Schubert, odnosno motivu tijela koje (se) briše radeći (ili bivajući izrađeno) na beskonačnoj traci. Riječ je zapravo o temi “propadajućeg materijala”, trajno prisutnoj u umjetničkom djelovanju Edite Schubert gdje se artikulira kroz relacioniranje pojmova medija, tijela i slike, odnosno kroz istraživanje transfiguracija koje se zbivaju u procesima medijacije i medijalizacije. W.J.T. Mitchell upozorava kako “mediji nisu samo materijali, nego i materijalne prakse koje uključuju tehnologije, vještine, tradicije i običaje. Medij je puno više od materijala, puno više od zbroja slike (image) i podloge (support), osim ako se “podlogom” ne podrazumijeva to da ona podupire sustav, cijeli niz praksi koje omogućuju da se slike utjelove u svijetu kao slike”. Mitchell pritom slike poima oblicima života (life-forms), a medije habitatima ili eko-sistemima u kojima slike postaju živima.

Pojam podloge slike u smislu “praksi koje omogućuju da se slike utjelove svijetu kao slike” prepoznajem kao referent serije slika Edite Schubert nastalih tijekom 1990. i 1991. Neke od njih izložila je u osvit rata u zagrebačkoj Galeriji proširenih medija na Starčevićevom trgu. Tom je serijom njezino problematiziranje značenja pojma medija doslovce prošireno i na masovne medije, odnosno na njihovu funkciju u provedbi biopolitičke moći. Ta nas serija ponovo suočava s tehnološkom invencijom u slikarstvu, pokazujući još jednom da “slikarstvo nije samo kist i platno”.