Ikonologija i biopolitikaO “živoj“ teoriji slika W.J.T. Mitchella

Pozorniji čitatelj vizualno-teorijskog opusa W.J.T. Mitchella vjerojatno je primijetio da se u njegovim djelima upadljivo i kontinuirano pojavljuju tri životinjske figure. To su dinosauri, Zlatno tele i ovca Dolly. U izlaganju pokušat ću obrazložiti da je ovdje riječ o Mitchellovom nastojanju da uspostavi svojevrsnu ad hoc metodologiju vizualnih studija korištenjem neortodoksnih kritičko-teorijskih praksi. Drugim riječima, tri životinjske figure nisu samo subjekti analize konkretnih vizualnih fenomena – primjerice, slikovnog obrata, ikonoklazma ili bioslika – ali niti unaprijed uspostavljeni teorijski pojmovi (poput strukturalističkih ili psihoanalitičkih): oni su način na koji se žive slike transformiraju u neku vrst žive teorije i tako od objekata reprezentacije postaju navlastitim elementima teorije reprezentacije u užem smislu.

Mitchellova metodologija vizualnih studija funkcionira tako što pojedinačne slikovno-kulturalne artefakte tretira kao društvene simptome koji se poput obrazaca pojavljuju u različitim vidovima složenijih vizualnih konstrukcija. Ta metoda počiva na kulturalnojsimptomatologiji i na prepoznavanju vizualnih objekata kao događanja slika. Prepoznavanjem povijesno-umjetničkih, političkih, filozofskih i drugih partikularnih simptoma što tvore tkanje suvremene vizualne kulture nastaje ne-disciplinarna ikonologija kao živa teorijska supstanca u neprestanoj mijeni. U čemu se ona sastoji? U tome što objekt teorijskog interesa nikada nije unaprijed definiran samim teorijskim modelom, bez obzira je li on esencijalistički ili subjektivistički motiviran, nego se uvijek iznova formulira prema “zahtjevima” promatranog/analiziranog predmeta. Mitchellovo pitanje “što slike žele?” tako postaje metonimijom biopolitičkog obrata u znanosti o slici.