Slika-sunce moderne pasivnosti: ontologija spektakla i bauk kiberprostora

Govoreći o post-humanom stanju i oblicima post-tjelesnosti u horizontu suvremenih rasprava o društvu i umjetnosti autor konceptualno utočište rasprave pronalazi u revitalizaciji teorije slike Guya Deborda, koji društvu spektakla kao ontološki temelj bitne disocijacije humaniteta, tjelesnosti i suvremenosti postavlja u sliku samu. Spektakl u teoriji situacionizma metaforički zamišljen kao sunce moderne pasivnosti jest društveni odnos sveden na razmjenu slika. Eliminacija rekreativnih učinaka ljudske aktivnosti i mogućnosti animacije inicijatori su trans-humanog odnosno post-ljudskog stanja svakodnevice gdje slika sama postaje vrsta kiborškog implantanta koja zamjenjuje horizont mišljenja jednostavnom vektorskom nadogradnjom sublimirajući sve aspekte ljudskosti u jedan proizvod. Doba trans- i post- humanosti zadobiva oblik post-animacije i post-produkcije virtualnog krajobraza obećanja kasnog kapitalizma u kojem ono ljudsko dobiva oblik komodificiranog dobra. Suspenzija pak te animacije i uvođenje ljudskoga komunikacijskog obrasca u virtualnost društvenih mreža izvršava bitnu smjenu aktivne komunikacije u interpasivnu idolatriju simuliranog mrežnog dijaloga; sve što se neposredno proživljavalo udaljilo se u informaciju. Kiberprostor ipak ostaje rekreativna mogućnost onkraj svijeta virtualnih informacija jer predstavlja radikalnu drugost prostoru svakodnevice u kojoj se vrši stalna komodificirana razmjena pred-oblikovanih obrazaca iskustva; kiberprostor pretpostavlja aktivnost, razumijevanje i operiranje simulacijama. Ako se spektakl skriva iza informacija o vlastitoj slici jasno je na koji način je sam kiberprostor morao biti smijenjen u nezavidni moment suvremene kritike, ali jednako tako moguće ga je zamisliti kao moć derealizacije učinaka simulacije i spektakla samog, pri čemu za primjer možemo pozvati u sjećanje niz ostvarenja takozvane cyberpunk filmske produkcije: rastvaranja mesa kod Davida Cronenberga, problema sjećanja u adaptacijama Philipa K. Dicka te općeg problema uporabe i potencijala kiberprostora kod Williama Gibsona. Traženjem počela ovih fenomena u teoriji situacionizma autor će pokušati ponuditi nekoliko teza o mogućnostima novog zamišljanja koncepta kiberprostora onkraj ideologema virtualnih stvarnosti i pametnih simulacija.