Tamna jezgra mimesisa Umjetnost, tijelo i slika u mišljenju Jean-Luca Nancyja

Moja je postavka koju obrazlažem u izlaganju kroz tri razine rasprave da se mimesis (μίμησις) za Nancyja ne svodi na puko oponašanje neke već uvijek postojeće zbilje. Umjesto toga, posrijedi je stvaralačko načelo otvorenosti svijeta kao smisla polazeći od mogućnosti oponašanja nečeg što se ne može prikazati-predstaviti drukčije negoli u istovjetnosti logosa, figure i slike. Mimesis otuda prikazuje-predstavlja egzistencijalni događaj novoga u svijetu. Ako se o događaju ne može pitati tradicionalno metafizički što on jest (quiddittas), nego kako se događa (quoddittas), ne možemo se pouzdati u jezik otvorenosti smisla svijeta bez prethodnog razjašnjenja o medijalnosti medija u Nancyjevu mišljenju. To istodobno znači da logos i sliku ne povezuje jezik ni prikaz nečega kao nečega (bitka kao singularnoga mnoštva). Događaj se događa autentično upravo u tom “uzlaženju tijela” (levée du corps). A ono nije ni istina “uskrsnuća”, a niti tajna “transcendencije”. U Nancyjevu kazivanju posve je jasno kako tijelo (corpus) zauzima mjesto onoga nemislivog u tradicionalnome filozofijskom mišljenju. Utoliko je logos tijela u njegovu prikazu kao figuri-slici u onome što je otvoreno i stoga izvan opreke “sebstva” i “izvanjskoga”. Da bismo mogli misliti tu “pukotinu” između filozofije i umjetnosti (logosa i mimesisa) potrebno je odlučno razračunati se sa “zaboravom tijela” u čitavoj zapadnjačkoj filozofiji.