Hiperrealizam zla i njegove filmske inkarnacije: Leni Riefenstahl i Alain Resnais

Izlaganje se vraća “uvijek iznova” akutnoj/aktualnoj situaciji koju prikazuju dva klasična ostvarenja iz povijesti kinematografije. Trijumf volje (1934) Leni Riefenstahl i Noć i magla Alaina Resnaisa (1955) pokazuju gotovo kauzalnu spregu između razularenosti forme zla sàmoga i njegovih sadržajno užasavajućih posljedica. Ovi nas klasični filmovi stavljaju i u vrlo opipljiv zbiljski odnos sa suvremenom biopolitičkom paradigmom. U doba kada svjedočimo pojavnostima tzv. “puzajućeg fašizma” na ulicama europskih gradova, te njihovih demokratskih institucija, poruke nam se ovih kino remek-djela vraćaju poput “loše savjesti” i izbjeglica “na vratima Europe”. Reference na ova djela pronalazimo kako u filmološkoj literaturi tako i u samim autorskim pothvatima. Jean-Luc Godard će u svojim Filmskim (Pri)Povijestima (1988-1998) ostati kod dijagnoze “nemogućnosti filmske povijesti” koja se nije suočila sa snagom vlastitih slika. Stoga on film poima kao “radikalnu kritiku informacije” (Godard tako od filmova koji postoje radi one još nenapravljene.) Izlaganje na koncu podastire nekovrsnu dijagnostiku suvremene sprege visoko razvijenog kapitalizma i – fašizma. Fašizam je vezan uz ono što Benjamin zove “homogeno prazno vrijeme”. To je, pak, vrijeme – kapitala. Opasnost da država proguta građansko društvo zapisana je u kodu suvremenog kapitalizma. Njega se detektira već u trijumfu volje (kapitala), da bi posljedice toga opet sagledavali kroz noć i maglu (tehnosfere)!