Skupovi: Vizualni studiji danas – Moć slika
Sažeci
Virve Sarapik
Govorni čin slika
Glavna tema ovoga rada je razmatranje može li pragmatika biti korisna u analizi načina na koji funkcionira umjetničko djelo na primjeru vizualne umjetnosti i slikovne reprezentacije. Kroz sliku autor postiže vizualnu i slikovnu reprezentiranost utjelovljenu u nekom obliku. Vizualna umjetnost koristi slike kao jedno od svojih glavnih, ali ne i jedinih načina izražavanja. S druge strane, većina slika pripada neumjetničkoj sferi. Ovaj rad potaknut je dvama impulsima: teorijom govornog čina i knjigom W. J. T. Mitchella, What Do Pictures Want (2005). Posljednjih desetljeća bilo je nekoliko pokušaja da se teorija govornog čina primijeni na teoriju književnosti. U tom aspektu je vizualna umjetnost ostala donekle zapostavljena. Pragmatika, a posebno teorija govornog čina, temelji se na razumijevanju da iskazi dovode do određenih ishoda i da je upotreba jezika također čin. Na taj način značenje jezika ovisi o upotrebi, a određeni se jezik istražuje u konkretnim situacijama. To znači da namjera (zahtjev, zabrana) čini važan faktor kod konstrukcije iskaza, ali istovremeno iskaz implicitno daje informaciju o situaciji u kojoj je isti nastao kao i o osobi uz pomoć je nastao, na primjer, deixis. Zaključno, rad istražuje dva moguća pragmatička pristupa: 1) apelativni aspekt slika i 2) analizu pogleda i gledanja kao deiktičkog fenomena.