cvs_centar za vizualne studije    www.vizualni-studiji.com
 

Skupovi: Vizualni studiji danas – Moć slika

W.J.T. Mitchell
Pokazati gledati

Što je vizualna kultura, odnosno što su vizualni studiji? Je li to nova disciplina, prolazni trenutak u interdisciplinarnom komešanju, tema za istraživanje, područje, odnosno uže područje kulturalnih studija, studij medija, retorika i komunikacija, povijest umjetnosti ili estetika? Ima li specifičan predmet istraživanja ili je to vreća problema zaostalih od respektabilnih, dobro etabliranih disciplina? Ako je to područje, koje su mu granice i limitirajuće definicije? Treba li ga institucionalizirati kao akademsku strukturu, s odsjekom ili zadanim programskim statusom, sa svom pripadajućom opremom, nastavnim programom, udžbenikom, uvjetima za upis i studiranje te diplomom? Kako bi ga trebalo predavati? Što bi to značilo držati nastavu vizualne kulture na način koji nije puko improviziranje? (…)

Kritika: mitovi i antiteze

Deset mitova o vizualnoj kulturi

  1. Vizualna kultura za sobom povlači likvidaciju umjetnosti kakvu poznajemo.
  2. Vizualna kultura bez pogovora prihvaća stajalište da umjetnost treba definirati isključivo po njezinu djelovanju preko optičkih sposobnosti.
  3. Vizualna kultura preobražava povijest umjetnosti u povijest slika.
  4. Vizualna kultura implicira da je razlika između književnog teksta i slike nepostojeći problem. Riječi i slike rastvaraju se u neodređenoj reprezentaciji.
  5. Vizualna kultura implicira sklonost bestjelesnoj, nematerijalnoj slici.
  6. Mi živimo u pretežito vizualnom dobu. Modernost za sobom povlači hegemoniju vizije i vizualnih medija.
  7. Postoji koherentna klasa stvari zvanih vizualni mediji.
  8. Vizualna kultura u osnovi se bavi društvenom konstrukcijom vizualnog polja. To što vidimo, i način na koji to možemo vidjeti, nije tek dio prirodne sposobnosti.
  9. Vizualna kultura za sobom povlači antropološki, dakle nehistorijski pristup viziji.
  10. Vizualna kultura sastoji se od skopičkih režima i mistificira slike koje bi trebala zbaciti politička kritika.

Osam antiteza o vizualnoj kulturi

  1. Vizualna kultura potiče razmišljanje o razlikama između umjetnosti i nevizualne umjetnosti, vizualnih i verbalnih znakova, te omjerima različitih osjetilnih i semiotičkih modusa.
  2. Vizualna kultura za sobom povlači meditaciju o sljepoći, nevidljivom, neviđenom, onome što se ne može vidjeti, te o previđenom; isto tako o gluhoći i vidljivom jeziku gesta; također se posvećuje taktilnom, čujnom, opipu i fenomenu sinestezije.
  3. Vizualna kultura nije ograničena na izučavanje slika ili medija, nego se širi na svakodnevne prakse gledanja i pokazivanja, osobito one koje držimo neposrednim ili neposredovanim. Manje se bavi značenjem slika, a više njihovim životom i ljubavima.
  4. Ne postoje vizualni mediji. Svi su mediji mješoviti mediji, s različitim omjerima osjeta i vrsta znakova.
  5. Bestjelesna slika i bestjelesni artefakt stalni su elementi u dijalektici vizualne kulture. Zorne predodžbe (images) jesu za slike i umjetnička djela ono što su vrste za pripadnika vrste u biologiji.
  6. Mi ne živimo u jedinstvenom vizualnom dobu. Vizualni, odnosno slikovni obrat trajna je tema koja premješta moral i političku paniku u slike i tzv. vizualne medije. Slike su prikladno žrtveno janje, a nemilosrdna kritika ritualno kopa uvredljivo oko.
  7. Vizualna kultura jest vizualna konstrukcija društvenog, a ne samo društvena konstrukcija vizije. Pitanje o vizualnoj prirodi stoga je središnje i neizbježno, kao i uloga životinja kao slika i gledatelja.
  8. Politička zadaća vizualne kulture jest izvršiti kritiku bez lagode ikonoklazma.

Bilješka: većina gore navedenih zabluda su citati, ili uske parafraze izjava dobro poznatih kritičara vizualne kulture. Oni koji mogu identificirati svakoga od njih bit će nagrađeni.

Komentar

Ako postoji odlučan trenutak za koncept vizualne kulture, vjerujem da bi to bila ona instancija kada se stari koncept društvene konstrukcije ugurao u središte područja. Svima nam je dobro poznat taj Heureka! trenutak, kada smo svojim studentima i kolegama otkrili da su vizija i vizualne slike, stvari koje su (za početnika) očigledno automatske, transparentne i prirodne, ustvari simboličke konstrukcije, uče se kao i jezik, sustav kodova koji između nas i realnog svijeta postavlja ideološki veo. To prevladavanje onoga što se zvalo prirodnim stajalištem od ključne je važnosti za elaboraciju vizualnih studija kao arene za političku i etičku kritiku, pa ne bismo smjeli podcijeniti tu važnost. Ali ako to postane neispitana dogma, onda prijeti da postane zabludom, kao što ono želi onemogućiti prirodnu zabludu. U kojoj se mjeri vizija razlikuje od jezika, djelovanja (kao što je Roland Barthes zamijetio za fotografiju) na način poruke bez koda? Na koje načine ono transcendira specifične ili lokalne forme društvene konstrukcije da funkcioniraju kao univerzalni jezik, koji je relativno slobodan od tekstualnih, odnosno interpretativnih elemenata? (Trebali bismo se sjetiti da je filozof iz XVIII. stoljeća biskup Berkeley, koji je prvi ustvrdio da je vizija poput jezika, također inzistirao da je to univerzalni, a ne lokalni ili nacionalni jezik.) U kojoj mjeri vizija nije naučena aktivnost nego genetički zadana sposobnost i programirani sklop automatizama koji valja aktivirati u pravo vrijeme, da se ne uči na bilo koji način na koji se uče ljudski jezici?

Dijalektički koncept vizualne kulture ostaje otvorenim u tim pitanjima, a ne zatvara ih usvojenom mudrošću o društvenoj konstrukciji i lingvističkim modelima. On očekuje da sam pojam vizije kao kulturalne aktivnosti za sobom nužno povlači istraživanje o njegovim ne-kulturalnim dimenzijama, njegovu ustrajnost kao osjetilnog mehanizma, koji operira u životinjskim organizmima od buhe pa sve do slona. Ta verzija vizualne kulture sebe shvaća kao otvaranje dijaloga s vizualnom prirodom. Ne zaboravlja se Lacanov uvid da „oko seže toliko daleko kao i vrste koje predstavljaju pojavljivanje života“, da su ostrige organizmi koji vide. Ne zadovoljava se pobjedama nad prirodnim stajalištima i prirodnim zabludama, nego tobožnju prirodnost vizije i vizualne slikovnosti tretira kao istraživački problem, a ne kao neprosvijećenu predrasudu koju valja svladati. Ukratko, dijalektički koncept vizualne kulture ne može se zadovoljiti definicijom svog predmeta kao „društvene konstrukcije vizualnog područja“, nego mora inzistirati na istraživanju potpuno obrnute verzije te propozicije, vizualnoj konstrukciji društvenog područja. (…)

Slikovni, odnosno vizualni obrat stoga nije jedinstven u našem vremenu. To je ustaljena narativna figura koja je danas poprimila specifičan oblik, a koja se u shematskom obliku čini dostupnom u bezbrojnim prigodnim varijantama. Kritičko i povijesno korištenje te figure bilo bi dijagnostičkim oruđem za analiziranje specifičnih trenutaka, kada neki novi medij, tehnički izum ili kulturalna praksa eksplodira u simptomima panike ili euforije (obično je oboje) glede vizualnog. Izum fotografije, uljanog slikarstva, umjetne perspektive, kiparskog odljeva, interneta, pisma, same mimeze, očigledne su instancije kada se čini da nov način stvaranja vizualnih slika označava povijesnu prekretnicu prema boljem ili lošijem. Pogrešno je konstruirati veliki binarni model povijesti centriran na samo jednu od tih prekretnica, i objaviti jedinstvenu veliku razdjelnicu između doba pismenosti (naprimjer) i doba vizualnosti. Takve su pripovijesti zamamne, zgodne u svrhu trenutnih polemika, i beskorisne za pravu povijesnu kritiku. (…)

Trebalo bi biti jasno kako je navodna hegemonija vidljivog u našem vremenu (odnosno u uvijek rastezljivom razdoblju moderniteta, ili jednako rastezljivoj domeni Zapada) utvara koja je nadživjela svoju upotrebljivost. Ako vizualna kultura išta znači, trebalo bi je generalizirati kao studij svih društvenih praksi ljudske vizualnosti, umjesto da se svede na modernost ili na Zapad. Živjeti u bilo kakvoj kulturi bez razlike znači živjeti u vizualnoj kulturi, osim možda u onim rijetkim slučajevima društva slijepih, koja upravo zbog toga zaslužuju posebnu pažnju svake teorije vizualne kulture. (…)

Nesumnjivo je da vizualna kultura (kao materijal, oralna ili literarna kultura) može biti instrument dominacije, ali ne mislim da je produktivno izdvojiti vizualnost, ili slike, spektakl i nadziranje kao isključivo sredstvo političke tiranije. Htio bih da oko toga ne budem pogrešno shvaćen. Shvaćam da glavnina zanimljivog rada na vizualnoj kulturi dolazi od politički motivirane znanosti, napose studija konstrukcije rasne i spolne razlike u području pogleda. Ali odavno je prošlo uzbudljivo vrijeme kada smo po prvi put otkrili „muški pogled“, ili ženstveni karakter slike, a većina znanstvenika vizualne kulture koji se bave pitanjima identiteta toga su svjesni. A ipak nažalost postoji tendencija k vraćanju na reduktivni tretman vizualnih slika kao svemoćne sile, k određenoj vrsti ikonoklastičke kritike, koja zamišlja da je destrukcija, ili razotkrivanje lažnih slika, ravno političkoj pobjedi. Kako sam već drugdje rekao: „Slike su popularni politički protivnik, jer se prema njima može zauzeti čvrsto stajalište, a ipak, na kraju krajeva, sve ostaje uglavnom kako je i bilo. Skopički režimi mogu se neprestano zbacivati, bez ikakve vidljive posljedice za vizualnu i političku kulturu.“

S engleskog preveo Miloš Đurđević

Ulomci iz knjige: W.J.T. Mitchell, What Do Pictures Want? The Lives And Loves Of Images, The University of Chicago Press, Chicago and London, 2005.