Skupovi
“Izbavljenje imidža”: Politička teologija filma
Ovaj rad propituje kako filmski način proizvodnje stvara moderne i postmoderne identitete, filmsku iluziju. Filmski način proizvodnje, po Belleru, proizvodi ne samo filmski efekt realnosti nego i naše poimanje zbilje. Ako je film “politička” djelatnost, filmski aparat kao temelj ideološke fantazije o harmoniziranom društvu, onda je ujedno prisutna i teološka dimenzija filma; drugim riječima, kao što je svaka politika teološka, tako je i svaka teologija politička. Izlaganje kroz dekonstrukciju filmskog načina proizvodnje otvara neoznačenu pukotinu koja omogućuje političku teologiju filma viđenu ne kao potporu status quo, nego kao mogućost subverzije. Nulta točka političke teologije filma, kako je ja vidim, leži u nevidljivom ili u onom što je nevidljivo u vidljivom, u paradoksalnoj objavi bez pisma (scenarija), razasutost slika bez hijerarhije ili bilo kakvog transcendentalnog označitelja, ili kao što je Emmanuel Levinas opisao egzistenciju bez egzistensa, kao puko postojanje bez svijeta, kao osebujni nokturalni užas u kojem se ne da razjasniti ni subjekt niti objekt, kao bezsvjetovni svijet; uskovitlani prostor nekodiranih imidža…. Iz tog čvorišta proizlaze temeljna pitanja kojim se bavim u ovom eseju: Kako je politička teologija filma proizašla iz filmskog načina proizvodnje? Kako filmski način proizvodnje utjelovljuje “pogled kapitala”? Je li moguće izbavljenje filmske slike u kasnoj fazi društva spektakla?