Skupovi
Dijalektika medijske pismenosti: od šuma do značenja
U izlaganju će se pokušati ocrtati i problematizirati pojam slike u kulturalnom i filmološko-medijskom kontekstu. Polazi se od ideje slike kao one analogno posredovane (one koja ovisi o materijalnoj proizvodnji), dok se istovremeno njezina mimetička funkcija napušta u korist reprezentativne, odnosno manipulativne prirode. Pomoću filmova Haruna Farockija, kao i koristeći primjere iz medijskih tekstova (vijesti i intervjua lokalnih i inozemnih medijskih kuća), slika se promatra kao agens ideologije onoga koji o toj slici progovara. Medijska stvarnost tradicionalnijih medija (televizija, radio i tisak) podložna je takozvanoj mainstream ideologiji (Baudry) unutar koje urednik ima veći narativni autoritet u oblikovanju semantičke dimenzije slike. Iako su predstavljeni koncepti čitanja usprkos dominantnoj ideologiji u tradicionalnom smislu (Morley, Hall, Barthes), pravi se potencijal “izglobljenog“, odnosno produktivnog gledanja (Silverman) detektira u novomedijskoj produkciji gdje se semantički potencijal slike može istražiti u “virtualnoj stvarnosti“. Pomoću autora poput Virilija, Manovicha, Benjamina i Žižeka istražuje se koliko digitalni prefiks današnje proizvodnje slike umanjuje njezinu reprezentativnu vjerodostojnost. U radu se postavlja pitanje koliko je imaginacija i dovršavanje slikovne “poruke“ pertinentno samo digitalnoj tehnologiji, uspostavljajući istovremeno tezu kako je slikovno prikazivanje oduvijek bilo karakterizirano značenjskom pluralnošću. Izlaganje istražuje tezu kako digitalni mediji, iako bliski analognim u prikazivačkom modusu, kroz promjenu načina proizvodnje mijenjaju i sam koncept poimanja slike – njezina se značenjska pluralnost uvijek najbolje ogledala u svojevrsnom dijalektičkom odnosu njezinih “konzumenata“. Nesavršenost slike, “smetnje“ odnosno nemogućnost središnje (geometrijske) percepcije dovodi do imperativa razabiranja značenja, a ne do interpelacije dominantnih struktura. Utoliko, digitalna sfera (Internet) predstavlja novi prostor unutar kojeg nije potrebno na sliku gledati kao na inherentno manipulativnu zbog njezine prirode (piksela), već kao na prostor potencijalnosti raznih čitateljskih praksi koje, uslijed mnogostrukosti, otvaraju prostor dijaloga, ne pristajući na jednoobrazno čitanje dominantne ideologije.