Skupovi
Arhitektura kao medij
Živimo u vremenu koje posjeduje vlastite iznimno određene uvjete i pravila s kojima se ne suočava najveći dio današnje arhitektonske prakse. Digitalizacija u život donosi nove kvalitete koje će preplaviti ono pretežito vizualno, glavnu značajku kraja Mehaničkoga doba. 30. listopada 1990. godine, u Tokiju smo održali predavanje s temom percepcije, naslovljeno: “Od vizualne civilizacije do audio-taktilne kulture“. U tom predavanju postavili smo čvrstu granicu između mehaničkog i elektroničkog doba, izjavljujući da je čovjek sliku stvarnosti oduvijek tvorio sukladno trenutačnim potrebama i mogućnostima. Ne postoji svijet izvan percepcije; ustvari, svjetova je onoliko koliko postoji percepcija. Davno ranije svijet je zapravo bio konačnost dvo-dimenzionalne ravni, a zatim se pretvorio u tvarno tijelo – sferu – ali od tih vremena promijenio se u potpunosti. Zamislili smo ga kao beskonačno prepletanje mrežnih sustava.
Predavanje smo održali u sklopu prezentacije nagrađenog projekta na natječaju “Glass House 2001.“. Temu natječaja doslovno smo okrenuli naglavačke predloživši “Staklenu kuću za slijepca“, relativizirajući primarne i dominantne vizualne karakteristike materijala i pritom dajući prednost audio-taktilnome. Bila je to prekretnica u našem radu budući da smo otad svim silama počeli istraživati fenomenološke, ne samo funkcionalne i estetičke značajke arhitekturalne pojavnosti. Pretpostavili smo mogućnost da tehnološki napredak može dovesti do posvemašnje distorzije izrazito vizualnog svijeta mehaničko-električnog doba služeći se nezaobilaznom tjelesnošću post-industrijskog elektroničkog doba i tako dovesti do potpune dezintegracije pastoralne, prirodne kvalitete svjetla u stokastičnom, informacijskom svijetu piksela.