Mediji kao prazan objekt – od Društvene mreže do Društva nadzora

Marijan Krivak
Filozofski fakultet, Osijek

Mediji, sami po sebi, nisu nešto ni pozitivno niti negativno. Oni su zapravo “prazan objekt” koji zahtijeva svoje sadržajno, značenjsko i smisleno ispunjenje. Suvremena praksa medijacije odvaja se od tradicionalne prakse tekstualnosti. Nasuprot pisma, nudi se prije svega slika. Pojmovno je to suženje medija na uređaje za elektronsku i digitalnu procesualizaciju verbalnih, slikovnih i zvučnih informacija. Zastupnici medijske teorije, pa onda i medija kao pozitivnog fenomena, reći će da se kod istih (dakle, medija!) radi o ulasku u “nelinearnu i nehijerarhijsku” kulturu. Nasuprot njima, javljaju se, nakon kratkog (gotovo niti desetljetnog “proljeća medija”!) oponenti ovome optimizmu. Najčešće, mediji nam donose (što je manje opasno) sasvim trivijalne sadržaje, bez ikakve spoznajne vrijednosti, te (što je puno opasnije) disinfotainment, dakle ništa drugo doli – laži, koje su gotovo drugo ime za komunikaciju, točnije manipulaciju putem tzv. “masovnih medija”.

Izlaganje navodi i dva filmsko-medijska primjera “društvenosti” samih medija. S jedne strane, primjer Fincherova filma govori o fenomenu društvene mreže (Facebooka). S druge strane, film Michaela Palma bavi se posljedicama što ih sve prisutnije kontrolne kamere imaju po Društvo nadzora (G. Deleuze).

Na koncu, daje se riječ nizozemskoj gerilskoj intelektualnoj kooperativi BILWET, koja se zalaže za prevladavanje novinarskog pristupa medijima. Njihovo je polazište u medijskoj teoriji filozofijsko i literarno. Ultimativno im/nam jest pitanje: može li biti “svijeta nakon medija”?