Skupovi
Mediji: od cenzure do sensure
“Sensura” je neologizam koji je skovao Bernard Noël da bi jednom riječi konceptualno obuhvatio današnju medijsku zbilju. Ona se izravno nastavlja na cenzuru i zauzima mnoge njezine konotacije, ali se proširuje s početnim slovom s umjesto c na odnos prema smislu. Cenzura pripada totalitarnom svijetu, a sensura post-totalitarnom i liberalnom. Cenzura je brisanje, prešućivanje, izrezivanje nepoželjnih ideoloških sadržaja, ali s pretpostavkom da tekst ima neku važnost, težinu, i da nosi naboj istine i zato ga se predaje cenzorima u ruke da mu otupe oštricu ili da ga ponište. Cenzura je nastojanje da se ispravi krivo mišljenje i onaj tko krivo misli, a sensura je zavođenje tričavošću, oduzimanje, zatiranje, obliteracija smisla, bez obzira na ideologiju. Sensura stavlja misao u stanje latencije, pasivnosti, jednog gotovo primarno-refleksnog načina registriranja slike i riječi, ona lišava ljude bilo kakvog kritičkog smisla. Misao mora biti budna da bi bila misao, a sensura je umrtvljuje, anestezira. U svijetu sensure nema ezopovskog jezika, nema tabu-tema, nema alegorija, nema ničega što je činilo svijet cenzure. Zato se s ukidanjem cenzure mislilo se da je odjednom sve moguće reći, da će zavladati potpuna sloboda u medijima. Međutim ti isti koji su nekada progonili slobodu, otkako su postali vlasnici medija, sada provode drugu vrstu “mentalne kastracije”. Ništa u medijima više nema svoju važnost, težinu i ozbiljnost, ništa nema više svoju vrijednost. Medijatori se služe vidljivošću i prepoznatljivošću stvarnosti, kako bi od nje napravili samo svoj privid, ustoličili praznu i zavodljivu sliku lišenu sadržaja.