cvs_centar za vizualne studije    www.vizualni-studiji.com
 

Skupovi: Slika i anti-slika. Julije Knifer i problem reprezentacije

Mirjana Klepić, Centar za vizualne studije, Zagreb

Autentičnost, (re)produkcija, ritualMeandar kao forma egzistencije

Može li reduciranje forme kod Knifera predstavljati stanovit nedostatak meandra kao vizualnog traga i meandra kao mentalnog objekta? U paradigmatskom slučaju Julija Knifera negiranje odnosa vizualnog i literarnog zapravo je konstruktivno. Kako nam sugerira Derrida, izvornog traga nema: slijedom toga ne možemo govoriti o autentičnosti djela. No, ono što je uistinu specifično za Knifera jest taj manjak prostora koji ostavlja za (re)produkcije na način da ih sam proizvodi – ponavljajući uvijek isto zadržava trenutak singularnosti u dohvatu originalnog traga. Ovo vječno označavanje istog toposa fragmentira kontinuitet i naslaguje ga dijakronijski. Mogućnosti interpretacija na ovakvim česticama su beskonačne. Ipak, proizlazi li takva proliferacija iz samog vizualnog tkanja meandra kao prepleta ili je posrijedi kȏd koji pronalazi svoje bezgranične manifestacije onkraj vizualno-literarne spone?

Derrida govori o pomutnji odredišta; tumaranju destinacije ili potajnoj destinaciji; o takvoj pogubljenosti često u svojim “Banalnim dnevnicima” govori Knifer. Zapisuje kako je “apsurd oblik slobode”. Prema Makoviću, Kniferov cilj bio je beskonačnim ponavljanjem postići apsurd (slobodu). Predlažem blisku, ali suprotnu tezu da se beskonačnim ponavljanjem u formi apsurda pokušava oljuštiti život do elementa koji će se predstaviti kao egzistencijalno smislen. Život uključuje apsurd koji kroz formu legitimno traga za smislom.

Registar realnog kod Lacana jest procijep (nepremostiv rascjep) – međutim on je relacijski konstitutivan za mogućnost kako distinkcije tako i definicije unutar koje apstrakcija i reprezentacija nisu dijametralne suprotnosti – dualizmom ovdje otpočinje život dualiteta. U trenutku umjetničkog djelovanja Knifer sebe čini scenom svojeg bivanja i svojeg djelovanja – on ostaje artefaktom i postaje svjedokom svojeg života budući da je intervencija drugoga nužna za p-ostanak. Realno je i dalje trauma, trauma koja prije svega čini puku egzistencijalnu ništavnost tragično animiranom. Povratna informacija dolazi, ali prepoznajemo je u procesualnosti – ona je u dolaženju, nikada nije upravo prisutna, posjedovana – ona hini prisutnost aktualizacijom i kao takva ostaje tek potencijalna. Trenutak vidljivosti Kniferovog zamrznutog kintezima u vidu meandra govori o svojevrsnom fetišizmu kao konstanti koja implodira u smisao. Uočimo li ritualni karakter proizvodnje meandara, ili bolje, meandra, nadaje se kako je ritual – paradoksalno – upravo uvjet mogućnosti otvaranja novog svijeta, pre-poroda kojemu subjekt svjedoči; prag transgresije onkraj zadanih preduvjeta ovoga i sada.