cvs_centar za vizualne studije    www.vizualni-studiji.com
 

Skupovi: Slika i anti-slika. Julije Knifer i problem reprezentacije

Ines Lukin, Sveučilište Borås, Švedska

Intimnost, repetitivnost i zavođenjeČitanje Knifera u perspektivi Sennetta i Baudrillarda

Knifer na više mjesta napominje da njegovi radovi imaju vlastiti unutrašnji tok, kao i to da se on “prema umjetnosti odnosi kao čovjek”, a ne tek kao umjetnik. Pa ipak, promatraču se ovo može učiniti paradoksalno, jer se na prvi pogled njegovi radovi zbog apstrakcije i repetitivnosti doimaju prije svega impersonalni. Stoga je temeljno pitanje ovog istraživanja: gdje se u tzv. anti-slici nalaze prostori umjetničke intimnosti? Je li intimno isto što i osobno? U kakvom su odnosu intimnost i repetitivnost? Pojmove osobnog i impersonalnog želim izvesti iz Sennettovog djela Nestanak javnog čovjeka. No, u odnosu na Sennetta, htjela bih pojam intimnog razviti na drugačiji način, ne tek kao “prisilnu intimnost” koja se pojavljuje nakon urušavanja javnog života. Zbog toga se želim referirati podjednako na Kniferove radove, kao i na njegove zapise o vlastitim radovima jer mi se upravo zbog ranije spomenutog “paradoksa impersonalnosti” čini kako je nemoguće izostavljanje jednog u korist drugog.

Druga karakteristika koju želim istaknuti je repetitivnost. Ako Sennett objašnjava začetak urušavanja javnog života isticanjem subjekta kao iznimne umjetničke ličnosti, to znači da se u “kulturi subjektivnosti” autentičnost umjetničkog izričaja temelji na principu inovacije kao poništavanja vremenitosti (toka) djela. Za nas je i dalje izazov shvatiti na koji način ono ponavljajuće dovesti u vezu s autentičnošću, a da ta autentičnost ne ostane pod teretom “novosti” a, u slučaju vizualne umjetnosti, pod teretom jezika kao metafizičkog označitelja.

Pojam osobnog zatim želim dovesti u vezu s Baudrillardovom tezom o zavođenju i vremenu. Baudrillard kaže: “Ne postoji vrijeme zavođenja, niti vrijeme za zavođenje, nego ono ima svoj ritam, bez kojega ga nema. Ono se ne razdaje poput kakve instrumentalne strategije, koja si probija put preko posredujućih faza. Ono djeluje u trenutku, tek jednim potezom, i uvijek je cilj samome sebi”. Ima li ritma/toka bez zavođenja i/ili zavođenja bez ritma/toka? Ima li slike bez vremena i/ili vremena bez slike? Vrijeme bez slike je apstraktna serija jedinica prostornog kretanja koje stremi u nedogled. Cjelovitost anti-slike utjelovljuje se ponavljanjem koje omogućuje jedinstvenu trenutačnu samokonstituciju djela, a tim se ponavljanjem istodobno naziru specifični prostori odnosa umjetnika, djela i publike. Osloboditi sliku ponavljanjem ovdje bi značilo osloboditi prostore intimnosti od zahtjeva subjektivnosti i subjektivne percepcije odnosa kao naknadne komunikacije. To bi istodobno dalo novu perspektivu na “zavodljivo vrijeme osobnog”, s onu stranu traganja za autentičnošću subjektivnog izričaja i njegove prividne neponovljivosti.