cvs_centar za vizualne studije    www.vizualni-studiji.com
 

Skupovi: Slika i anti-slika. Julije Knifer i problem reprezentacije

Žarko Paić, Sveučilište u Zagrebu

Ako jezik više ne govori... Aporije konceptualne slike

Kada se “revolucija” u filozofiji 20. stoljeća nastoji svesti na obrat od uma k jeziku ili iz mišljenja o bitku k pitanjima samoga kazivanja na bitak, čini se da je posrijedi preokret mišljenja metafizike. Možda je čak ravan onome što su u 19. stoljeću nastojali izvesti Nietzsche, Marx i Kierkegaard u borbi s Hegelovim nasljeđem. No, valja biti krajnje suzdržan. Razina ovoga “obrata” srazmjerna je onome što on obuhvaća. A obuhvaća ni manje ni više negoli pokušaj da se bitak u cjelini i kao takav misli polazeći od jezika svedenoga na “elementarne čestice” kazivanja. Kada jezik postaje uvjet mogućnosti filozofije uopće, tada je problem mišljenja zapravo problem onoga što jezik sam za sebe mora govoriti, govoreći s Wittgensteinom iz kasnoga razdoblja Filozofijskih istraživanja.

A što to uistinu znači? Svodivost filozofije na “istraživanje” biti jezika jest ravna onome što čini kvantna fizika Nielsa Bohra ili neoavangardna umjetnost od Duchampa do “čistoga” konceptualizma Josepha Kosutha. Problem je samo u tome što jezik ne govori sam od sebe. Ne iskazuje više ono što još govori upravo zato što mu je to “ukrala” tehnosfera, da se poslužimo parafrazom Rortyjeva iskaza o samozavaravajućem pokušaju razuma. Kao što se metafizika uma svodi naposljetku na pitanje ima li Boga izvan logičko-analitičkoga načina mišljenja samoga jezika, tako se i “lingvistički obrat” svodi na pitanje o granicama jezika kao granicama ne više svijeta, kako je to mislio Wittgenstein u Tractatusu. Umjesto “svijeta” jedini pravi problem filozofije, umjetnosti i znanosti u doba tehnosfere jest “bit” života. I čini se da je time već nagoviješteno zašto ni konceptualna niti post-konceptualna umjetnost ne mogu ponuditi rješenje izlaza iz začaranoga kruga računanja-planiranja-konstrukcije kao izvedbe-postava-ideje suvremene umjetnosti u njezinome sklopu performativno-instalacijsko-konceptualnoga obrata. Jezik samo opisuje ono što se događa, a ne razotkriva “bit” događaja. Otuda se jezikom samo ukazuje na značenja promjene stanja, a ne na postojanost bitka.

Preokret je, dakle, istovremeno unutarnji zaokret (turn) od sredstva kazivanja do “svrhe” pokazivanja (Sagen-Zeigen). Ukratko, kada se mijenja struktura onoga što nazivamo “bit” života, nalazimo se u situaciji konstrukcije koja dolazi iz tehno-poetičkoga karaktera tehno-znanosti spram zbilje. Takav “obrat” zahtijeva preobrazbu jezika u pragmatičko uputstvo za djelovanje. Umjesto kazivanja jezika, na djelu se događa pokazivanje slike vizualiziranjem stanja događanja. U izlaganju će se pokušati pokazati kako se u slučaju “konceptualne slike” Julija Knifera otvara bitan problem nestanka jezika iz horizonta slike kao znaka za predmetnost/nepredmetnost. Ako jezik više ne govori, što preostaje? Događaj otvorenosti s onu stranu slike-jezika ili nešto bitno drugo i drukčije?